Leksikon

Karlovačka industrija kože (KIK)

Nakon Drugog svjetskog rata, „Tvornica koža A. Podvinec“, „Karlovačka tvornica koža d.d.“, tvornica koža, svijeća i voštanih proizvoda „Union“ te „Tvornica koža i cipela A. Jakil d.d.“, objedinjuju se u jedno poduzeće pod nazivom „Karlovačka industrija koža“ (KIK).

***
Herman, Žarko; Ivo Vedriš; Vlado Petrić. Almanah kožarstva u Karlovcu. Karlovac : Industrija koža Ivo Marinković, 1962.

tagovi neki dugi tag tagovi najduži tag uopće zamisliv, od ovog ne smije bit duže

Iz Leksikona

Iz Kataloga

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Denis Stošić
U tvornici Karlovačke industrije kože
Ulica Mirka Bogovića, 26.04.2001. g.

Iz Aktivnosti

[ Izložba ]

Denis Stošić – Stečajna masa KIK 2001.

Denis Stošić – Stečajna masa KIK 2001.
***
Izložba fotografija Stečajna masa KIK 2001. prikazuje fotografije nastale kao dokumentacija stanja Karlovačke tvornice kože. Autor fotografija je Denis Stošić. Stošić je izlagao na 30-ak skupnih i sedam samostalnih izložbi, a ovo mu je prva izložba industrijske fotografije. U nastavku možete pročitati razgovor s autorom.

razgovarala: Iva Alibašić
foto-portret Denisa Stošića: Anamarija Podrebarac

Fotografijom se bavite više od 20 godina. Kako ste se počeli baviti fotografijom?
Fotografijom sam se počeo baviti negdje 1994. Zamolio sam Dinka Neskusila da mi pomogne. Rekao sam mu da bih se volio baviti fotografijom i da imam nekog iskustva u tome. Neskusil me pozvao u Karlovački tjednik i preporučio za snimanje fotografija koje su kasnije i objavljene i tako je počelo. Ubrzo sam počeo raditi za Karlovački tjednik. Pojavom Karlovačkog lista, prebacio sam se zato što su davali više mogućnosti i mogao sam pisati i fotografirati drugačije. Imao sam veću slobodu u kreativnosti. Nakon gašenja Karlovačkog lista prestao sam se baviti fotografijom nekih sedam godina, da se očistim od načina razmišljanja kojeg sam stekao u novinama. Trebale su mi zapravo dvije tri godine nove edukacije. Učio sam od Udruge američkih profesionalnih fotografa i učlanio se u njihovu udrugu. Kada imate neko određeno znanje, ne treba vam nitko ponovno objašnjavati osnove, ja sam pratio tutorijale i tečajeve njihovih profesionalaca koje su objavljivali kada su snimali neki događaj, osobu. Na taj način sam zapravno najviše naučio. I to je onda samo trebalo primijenjiti na moje fotografije i moj rad.

Koji su vaši uzori u fotografiji i na koji način su utjecali na vas i vaš rad?
Henri Cartier-Bresson, László Moholy-Nagy, Frank Cappa, Sebastião Salgado što se tiče crno-bijele fotografije. Stanko Abađić jedan je od novijih fotografa kojeg izuzetno cijenim, on nastavlja tradiciju analogne fotografije. Robert Gojević koji izdaje Blur magazin također je izvrstan. On radi najstarijom tehnikom koja se zapravo još može raditi, direktno snima na srebrne ploče. Što se tiče modernije fotografije, Ernst Hass sa fenomenalnom upotrebom boje, Dave Black, od kojeg sam naučio light painting i pristup sportskoj fotografiji. I negdje iznad svih njih je John McNally koji još uvijek aktivno radi, sad je baš snimao Olimpijadu u Riju, od kojeg sam naučio nevjerojatnu sposobnost brzog snalaženja u prostoru i fantastičnu kreativnost, upotrebu bliceva, boja i jedan način razmišljanja koji je neuobičajen za ove naše prostore. Mislim da je najveći problem kod nas zapravo naš odgoj i naš mentalitet, zato mi nismo u kreativnom smislu slobodni onako kao što su recimo vani ljudi slobodni. Kod njih nema prepreka, kod njih prepreke zapravno znače mogućnosti napredovanja, a nama je prepreka uvijek prepreka i mislimo da je to grozno. I tu su me zapravo fascinirali američki fotografi koji imaju tu neku upornost, on je uporan on to želi više od svega i ne odustaje.

Bavite se različitim vrstama fotografije. Neovisno o tematici koja se prikazuje, što je za vas dobra fotografija?
Sa fotografijom se manipulira i mislim da dobra fotografija mora bit odmah prepoznata, da mora imati utisak na čovjeka, odmah direktno, bez potpisa, bez ičega. A to znači da mora biti ogoljena od svih viškova. Fotografija je zapravno pisanje svjetlom. I svjetlo je nama zapravo način na koji ćemo nešto pojačati ili smanjiti. 70/80-ih godina bio je jako velik utjecaj američke novinarske fotografije, a tehnologija kod nas nije baš bila na visokoj razini, pa je sve bilo rasvjetljavano blicevima. Takav način rada je ostalo do danas kod mnogih, da se sve mora vidjet. Ne mora se sve vidjet. Dovoljno je da se nešto nazire. Ljudi nisu glupi, pustimo ih da malo misle. Danas ionako imate fotografiju na svakom uglu. Dobra fotografija mora biti jasna, jednostavna i čista. Možete komplicirati prilikom snimanja da biste dobili tu jasnoću, to nije problem, ali na samoj fotografiji nema kompliciranja. Baš zato sam i spomenuo Ernsta Hassa, on je jedan od ljudi koji je koristio baš tu jednostavnost isto kao i mnogo japanskih, indijskih i kineskih fotografa. Svi imaju tu neku jednostavnost u pristupu. Mi sve pretrpamo. Ali ako pretrpavate onda ga baš pretrpajte. Ako je šareno neka bude jako šareno, a ako je minimalizam onda je minimalizam. To vam je kao i u kiparstvu. Mislim da je Michelangelo Buonarroti rekao da on zapravo vidi kip u stijeni i da samo skida slojeve kako bi ga oslobodio iz te stijene. On je bacao višak, dakle i mi moramo bacati višak u fotografiji.

U kojim okolnostima su nastale fotografije? Na koji način je taj prostor utjecao na vas i vaš pristup snimanju?
Na poziv gospodina Stjepana Čuliga, koji je bio stečajni upravitelji KIK-a, otišao sam tamo i snimao industrijsku arhitekturu iz prve polovice 20. stoljeća i to je doista bilo fascinantno. Nikad prije nisam bio u KIK-u, ali moj pokojni djed je tamo radio. Kada sam došao tamo vidio sam, ne samo vidio nego i osjetio taj prostor po mirisu. Još se uvijek osjetio taj neki vonj kože, to ne možete jednostavno izbacit van iz tih zidova. Prepustio sam se tim emocijama koje su me tada uhvatile, potaklo me to mjesto, tu se osjetila ta energija iz nekih drugih vremena. I onda vas to ponese, vizualno spojite taj miris, pa taj osjećaj s vizualnim i onda nastanu fotografije koje su rađene sa prirodnim osvjetljenjem koje baš i nije bilo najbolje, ali išao sam za dokmentarnom fotografijom. To je toliko životopisan prostor i „prilagođen“ je za snimanje crno-bijelih fotografija zato što je monokromatski, zato što tamo nema boja. Sve je bilo dosta sivo sa dubokim sjenama, oblici su bili tako čudni kao u nekakvoj galeriji. Oni veliki bubnjevi, one velike kade, i ovisi s koje strane i s kojeg rakursa gledate, dobivate potpuno drugačiji osjećaj. Žao mi je što tada nisam imao više iskustva, da u takvom jednom prostoru snimim danas tako nešto, jer to je bio predivan prostor.

Da li su sve fotografije snimljene isti dan ili ste tamo odlazili više puta?
Sve fotografije su snimljene isti dan. I to je nešto što danas više ne bih radio, ali tada je to bila takva prilika. Nisam mogao razvlačiti i čekati recimo prosijavanje svjetla na detalje. Ali taj prostor je doista toliko fotogeničan, bio toliko fotogeničan, da se moglo u njemu ostati mjesec dana u njemu i raditi, raditi, raditi...dok se ne dobiju najbolji rezultati.

Recite nam s kojom ste opremom snimali i koji je proces izrade fotografija?
Fotografirao sam analognim fotoaparatom, tada nije ni bilo digitalne fotografije, mislim bila je, ali ne kod nas. U to vrijeme digitalna fotografija nije imala takvu mogućnost rezolucije. Radio sam sa Nikonom F5 na Ilford filmovima i to sam kasnije razvio. Kada se razvije negativ filma, on se osuši i nakon toga ide u tamnu komoru i tamo se rade fotografije. Fotografije sam također napravio na jako dobrom Ilfordovom papiru i doista sam se potrudio. Printevi nisu otisnuti samo onako, već tu isto imate jako puno prostora za kreativnost, sa svjetlom i sjenom. Nakon toga se rade razne maske i onda se neke stvari još malo dorađuju, što je najnormalnije. Radeći na fotografijama morate se opet vratiti u taj prostor, taj osjećaj prenijeti na njih. I to je ono što je bitno kod izrade fotografija. Plus morate znati i nešto iz kemije i fizike, čisto zbog nekih tehničkih stvari, jer kemikalije moraju biti na određenoj temperaturi i moraju se miješati u određenim omjerima.

2001. imali ste već dosta iskustva sa fotografijom. Da li ste već ranije snimali industrijske fotografije?
Tada sam prvi put snimao industrijsku fotografiju. Kasnije sam snimao nešto u Karlovačkoj tvornici potkivačih čavala. Ali ovo, ovo je baš bilo iskustvo kao da dođete na mjesto gdje je netko umro i tamo pregledavate što je to ostalo od njega. I to je doista tako, to je bio jedan veliki pogon, veliki životni ciklus. Bilo bi zgodno imati fotografije i onda pustiti zvukove. Da je tada netko snimio zvukove cijelog tehnološkog procesa i kad bi se fotografije pretapale uz te zvukove to bi onda još više dalo tu neku patinu. Šteta što nemamo veću foto arhivu takvih stvari jer je to doista vrijedno. I meni je sad opet, moram još jednom naglasiti, da mi je još onako malo žao što to ne mogu fotografirati danas s današnjom tehnologijom.

Naslov izložbe je Stečajna masa KIK 2001. Što mislite o tom naslovu?
To je baš dobar naslov zato što govori sve, bit toga što sam ja išao tamo raditi. To je bilo dokumenatarno snimanje, baš stečajna masa KIK-a.

Dok ste snimali u KIK-u da li ste u ikojem trenutku pomislili da će te fotografije jednog dana biti izložene kao samostalna izložba?
Ne, nikad mi to nije palo na pamet. Obično kad nešto radim ako nije ciljano za neki moj privatni projekt, na kojeg mislim da moram paziti, onda napravim ono najbolje što mogu. Da sam znao da će to biti za te potrebe, onda bih vjerojatno došao još pet šest puta, pa bi to napravio još i bolje, imao bih još više materijala.

Za kraj nam recite što ste naučili snimajući industrijsku arhitekturu KIK-a?
Iskustvo u KIK-u me naučilo, da čovjek neprestano mora učiti, da mora bit spreman jer će mu se nekad dogoditi neke velike stvari u smislu lijepih stvari, da može snimit nešto lijepo i prekrasno, a da ne zna. Samo zbog lijenosti. Dakle ja sam možda mogao tada naučiti još više. I zato mi je trebala pauza od nekih 7 godina, bez fotografiranja. Bavio sam se svim i svačim samo da se očistim i da ponovo steknem tu silnu želju za učenjem, jer je to ono najvažnije. Učenje je ono što održava fotografiju kod nekoga živom i novom. Stalno učenje, a fotografija je strast koja se treba voljeti i željeti kao zrak bez kojeg se ne može. Jer tek onda ona postaje živa.