Dokumenta

Foto-safari karlovačkom industrijskom baštinom

Foto-safari 2017. - film

Film - Foto-safari karlovačkom industrijskom baštinom

Snimio: Felix Cognard

Lokacije: DIP d.d., Vodocrpilište Borlin, Kompleks nekadašnje Pamučne industrije Duga Resa i urbane jezgre

Snimljeno: 15.ožujka i 1.travnja 2017.

***
Više:
Foto safari karlovačkom industrijskom baštinom

Iz Leksikona

Pamučna industrija Duga Resa

Dioničko društvo domaća tvornica predenja i tkanja Duga Resa (1884-1946)

Godine 1884. bečki veletrgovac Josef Jerusalem kupuje mlin na Mrežnici u Dugoj Resi, a već iduće godine s ortacima osniva Kraljevsku zemaljsku ovlašćenu predionicu i tkaonicu u D. R. koja 1886. postaje d.d. Ovo poduzeće je do 1930. preobrazilo D. R. u planski izgrađen „vrtni“ grad s radničkim kolonijama Kasar (uz ulicu paralelnu s cestom Josefinom) i Insel (otočić u M.). Nastanjen je većinom lokalnim stanovništvom koje se usporedno odgaja za rad u industriji i za gradski život. Godine 1934. od ukupno 2300 zaposlenih njih 800 (zajedno s članovima obitelji 1600) besplatno stanuje u uzornim radničkim stanovima, a na raspolaganju su im trgovina, škola i bolnica. Višem tehnološkom i administrativnom osoblju namijenjeni su „kasino“ i činovnički dom, a najelitnije stanovanje je u „ljetnikovačkoj“ zoni. U upravnom i nadzornom odboru sjede pripadnici političke i gospodarske elite. Naravno, zabilježena su i brojna negodovanja radnika (zapošljavani su i 14-godišnjaci) koji se žale na potplaćenost, a u tvornici provode dvanaestosatni radni dan. Prvi štrajk zabilježen je već 1889. i to kao iskaz podrške Prvom kongresu Druge internacionale u Parizu, a potakli su ga novopridošli strani radnici.

Za potrebe turbinskog pogona, reguliran je i tijek M. (armirano-betonski slap). Godine 1886. 5.000 vretena i 60 razboja pogone dvije vodene turbine (uskoro i jedna parna) a od 1912., kad nastaju i nove tvorničke zgrade, dobavlja se struja iz Karlovca. Nakon modernizacije završene 1934. u pogonu je 35.276 finijih vretena, 1280 vretena za pamučne otpatke i 1104 razboja.

Proizvodnja je u početaka bila promišljena tako da zadovolji seosko stanovništvo koje traži razmjerno grube materijale (istovrsne potrebe postojale su na jugoistoku Europe i u Turskoj), a 1930-tih prerađuje američki, egipatski i istočno-indijski pamuk u čitavu paletu grubljih i finijih proizvoda od kojih su neki odlikovani na velikim svjetskim izložbama u Budimpešti (1896.) i Parizu (1900.).

***
Dioničko društvo domaće tvornice predenja i tkanja Duga Resa 1884. – 1934. Duga Resa : Domaća tvornica predenja i tkanja Duga Resa, 1934.

D. d. domaće tvornice predenja i tkanja pamuka Duga Resa. [12. prosinca 2012.]. // Dostupno na: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_5936. Broj fonda: HR-DAKA-112

Dumbović Bilušić, Biserka; Brankica Petrović. Duga Resa, industrijski grad s prijelaza 19. na 20. st. i mogućnost preobrazbe za 21. st. // Grad za 21. stoljeće : zbornik / ur. Mirjana Goršić. Karlovac : Naklada Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, 2001. (Biblioteka Psefizma). Str. 88-105.

Križanić, Branka. Duga Resa od mlina do urbano-industrijske vizure grada na vodi. // Grad za 21. stoljeće (zbornik). / ur. Mirjana Goršić. Karlovac : Naklada Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, 2001. (Biblioteka Psefizma). Str. 106-117.

Lulik, Josip. Razvitak radničkog pokreta u Dugoj Resi od kraja 19. stoljeća do 1920. godine. // Duga Resa : radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i socijalističke izgradnje. 15(1986). / ur. Đuro Zatezalo. Karlovac : Historijski arhiv u Karlovcu, 1986. Str. 284-303.
Drvno industrijsko poduzeće (DIP)

Karlovac je u vrijeme između dva svj. rata imao razvijenu drvnu industriju s desetak pogona. Nakon završetka II. svj. rata poduzeća koja su i dalje poslovala spojena su u Drvni kombinat Petrova gora. Poduzeće je imalo oko 1048 radnika i tri pogona - svojedobno najveće poduzeće u Karlovcu. Krajem 1949. mijenja ime u Drvno industrijsko poduzeće. DIP je proizvodio drvnu galanteriju, parkete i autosjedala te imao pogon komadnog namještaja, stoličaru, sandučaru i pilanu. Nakon 1960. iz sastava DIP-a je izdvojen pogon za iskorištavanje šuma i pripojen Šumarskom gospodarstvu. Također, pogon za polaganje parketa i podova postaje poduzeće Podorad. Krajem 1960-ih osuvremenjen je pogon parketa, a počinje proizvodnja mozaičnog poda te je izgrađena nova pilana.

Nakon pretvorbe DIP postaje dioničko društvo a Josip Gucić većinski vlasnik koji nakon neuspjele privatizacije 1997. vraća svoje dionice Fondu za privatizaciju (od 2000. u posjedu 99% dionica DIP-a).

***
Karlovački leksikon / ur. Ivan Ott ml. Zagreb : Školska knjiga ; Karlovac : Naklada Leksikon, 2008.
Vodocrpilište Borlin - Vodovod i kanalizacija d.o.o

Unutar karlovačkog vodovodnog sustava, od najvećeg kulturnog značaja je vodocrpilište Borlin, upisano u registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Izgrađeno je 1914. prema projektu karlovačke tvrtke A. Peyer i drug i bečke tvrtke Flegel, Karl i Stark. Sastoji se od dva zdenca (dubine 20-22 m, promjere 0,8 m), dvije vodospreme (zapremine 150m³) i strojarnice a opskrbljivalo je prvih 16,5 km mreže cjevovoda koji se protezao prema središtu grada i do željezničkog kolodvora Banija (početak industrijske zone). Borlinska industrijska arhitektura oblikovana je eklektički s elementima secesije i skladno nadopunjuje panoramo onadašnjeg Karlovca gdje se u istom stilu grade stambene i javne građevine. Obnovljena je o svojoj 100-godišnjici a opremljena je interpretacijskim pomagalim te otvorena za javnost.

Ovi počeci suvremenog vodovoda, koji danas broji 6 vodocrpilišta i 650 km vodovodne mreže započeli su pripremnim radovima desetak godina ranije. Krajem 1906. u Karlovcu su započela istraživanja podzemnih zaliha vode a tadašnji gradonačelnik Ivan Banjavčić savjetovao se s najvišim geološkim autoritetom svog vremena, Dragutinom Gorjanovićem Krambergerom. On je u pismu Gradskom poglavarstvu od 11. siječnja 1907.godine naveo tri alternative za snabdijevanje pitkom vodom: dobavu gorske vode, uporabu vode iz Korane i bušenje dubokih zdenaca. Prednost je dao Borlinu: voda iz tamošnjeg izvora uzeta je s dubine od 6 do 24 metra te je poslana na analizu u Zemaljski bakteriološki i hygienski zavod u Zagrebu. Utvrđeno je da borlinskoj „vodi sa zdravstvenoga stava prigovora nema, pa se može u svakom pogledu preporučiti kao zdrava pitka voda“. Sastav ove vode danas je posve isti kao i prije 100 godina.

Pokusna bušenja kod Borlina vodio je gradski „inžinir“ Valerijan Rieszner, šef gradskog građevinskog ureda. Grad je 1913. otkupio privatno zemljište s vrelima i susjednu kuriju Sladović za 60 000 kruna (prije poznata kao Vukasovićeva kurija, nastala u vrijeme projektiranja Lujzinske ceste, kada ju je za sebe dao izgraditi general inženjerijske struke Filip Vukasović). Na „javnu jeftimbu“, odnosno javni natječaj, za gradnju vodovoda pozvane su tvrtke iz Beča, Praga i Budimpešte. Od pet pristiglih ponuda odabran je zajednički projekt karlovačke tvrtke A. Peyer i drug i bečke tvrtke Flegel, Karl i Stark. Radovi su započeli u rujnu 1913. godine, a 10. 11. 1914. godine sačinjen je zapisnik o pohvalbi - u današnjem smislu, bio je to pozitivan tehnički pregled, a gradsko je zastupstvo taj zapisnik prihvatilo na sjednici 21. 11. 1914. Izgradnja gradskog vodovoda iznosila je 406 405 kruna, a naplata korištenja vode iz javnog vodovoda započela je 1. 1. 1915., sukladno Naredbeniku i cjeniku za uporabu vode iz vodovoda slobodnog i kraljevskog grada Karlovca.

***
Polović, Draženka; Radovan Radovinović. Sto godina modernog vodovoda u Karlovcu. Karlovac: Vodovod i kanalizacija d.o.o. Karlovac, 2014.

Dokumenta

Foto-safari karlovačkom industrijskom baštinom

Foto-safari 2017. - film

Iz Leksikona

Pamučna industrija Duga Resa

Drvno industrijsko poduzeće (DIP)

Vodocrpilište Borlin - Vodovod i kanalizacija d.o.o